U toplini svojih domova 16. marta 2020. godine proslavili smo deceniju poslovanja. Došli smo do tačke gdje gledamo slike od prije 10 godina i shvatamo da ipak jesmo, malo ostarili. No, kao zakleti optimisti i dalje smo mišljenja da naše vrijeme tek dolazi.
“Volim onoga ko je slobodnog duha i slobodnog srca: tako mu je glava samo utroba srca, a srce ga goni ka propasti” (Fridrih Niče – Tako je govorio Zaratustra).
Slagala bih ako bih rekla da me ovaj citat nije u prvi mah podsjetio na Bild. Tačnije na prvih dobrih pet godina, dok smo još uvijek izvlačili osnovne lekcije iz predmeta Priroda i društvo poslovanja jedne digitalne agencije na tržištu kakvo je naše.
Osnivači, prije 10 godina nisu znali za strah, znali su za hrabrost i (neopozivu) želju. Strah je nešto što je vrijeme kasnije donijelo, kad su shvatili u šta su se upustili, to potpisujem. No, krčag straha (a bilo je tu i svega drugog, uzbudljivog) se prelio nakon 2015. godine, osvajanjem inostranog tržišta. Tad smo osvojili stabilnost. Uslovno rečeno stabilnost, bili smo tek na početku, ali nam je slika postajala sve jasnija, kako i kuda treba da se krećemo. Danas, tom stabilnošću upravlja Denis, zajedno sa Sašom, Dejom i Darkom.
Razumije se, svaki uspješan korak dao nam je prostora za eksperiment. Činjenica, to bi nas često vratilo i pet koraka unazad. Ali to je nešto od čega, tvrdoglavo, ne odustajemo. Istraživanje i igranje vatrom na novim, neosvojenim poljima. No, Bild se razvio kao organizam, čiji organi su vremenom preuzeli svoje funkcije i to nam nikad ne dozvoli da srljamo previše. Kada stvari eskaliraju uvijek je tu neko da povuče kočnicu, nekad je to Batrić, nekad neki drugi menadžer, al’ ruku na srce uglavnom su to žene. Saška, Milica, Dženita, moja malenkost, ili kako bi to Tarik rekao “majke Bilda’’. Malo je poznato da nam je upotrebom ove sintagme doslutio mijenjanje pelena.
Ponosimo se ljudima koji su tu, i ljudima koji su bili tu. Energijom koju smo uložili u projekte. Timom dobrovoljnih davalaca krvi na čelu sa Darkom. Klijentima koji su nam ukazali povjerenje i od kojih smo učili. Partnerima sa kojima smo pokretali različite akcije. Tim bildinzima za pamćenje. O, njima se posebno ponosimo. :) Ženama koje su nam velika pokretačka snaga, pomenuh samo neke, ali recimo, Bild bez jedne Azre bi bio kao biljka bez vode. Imamo li ih dovoljno? Naravno da ne.
Ako se pitate kako smo stigli ovdje, vjerovatno ne znamo ni sami. Zajednički sadržalac ove borbe je žilavost i da ne zaboravimo, upornost. Da li je borba isuviše patetična i teška riječ za post koji slavi 10 godina? Nije. Ako mene pitate, dok god radimo na domaćem tržištu to je i dalje borba, kao kod mnogih agencija, koje bez obzira na iskustvo, i dalje često igraju za opstanak. Ideja optimizma i renesanse po pitanju rada na domaćem terenu, kod nas je, očito, davno iščezla. Prostom matematikom, za naše ambicije, ovdje rad nije plaćen adekvatno. Ne samo kreativa, već ni IT, koji sad čini većinu firme. Ima li klijenata s kojima rado radimo ovdje? Naravno da ima, ali su rijetki, baš koliko i tartufi.
Je li nam se dešavao burnout? Jeste, u višе navrata i na više frontova. Ponosimo li se time? Ne, ali se trudimo da nam to budu lekcije. Jesam li pomenula da nas je 70-oro? I da idemo ka broju od 100?
Hoće li inostrano tržište riješiti sve naše probleme? Naravno da neće. Osvajanje sljedećeg stepenika stabilnosti čini izazov većim. To nas tjera da brusimo timove i postanemo odgovorniji prema vremenu kojim raspolažemo. Da li nam u radu sa strancima cvjetaju ruže? To samo zavisi od nas i od nivoa profesionalnosti. Jedno je sigurno, straha je manje, kad ima više znanja i iskustva. Jer bez obzira na tržište, izvrsnost nađe put do uspjeha.
Junior Vs senior, ko će biti sultan umjesto sultana?
U Bildu je dosta nas započelo svoj radni vijek, nekima od njih nije pomoglo ni prethodno iskustvo na polju postavljanja rekorda u broju radnih sati. Neki te rekorde ponosno drže uokvirene u posebnim ladicama, da ih podsjete na vrijeme prženja i osvajanja znanja. A svi bi mi, da radimo sa seniorima. I ako može kako da postanemo seniori preko noći. Šalu na stranu, jako smo svjesni da radni vijek još niko nije počeo kao senior. A koliko radimo na edukaciji timova (o tome sigurno znate budući da je praksa naše srednje ime), toliko radimo i na edukaciji klijenata.
Trudimo se da konstantno unapređujemo način i procedure rada. Mjerimo sve što se mjeriti da. Za sad se pokazalo, da sve što se dalo izmjeriti, dalo se i unaprijediti. Testiramo organizaciju različitim modelima. Ne žmurimo na greške. Nerijetko i od muve napravimo slona. Ali rastemo i učimo i dalje. S nekim stvarima smo se pomirili i da ih je nemoguće ostvariti. Ono što, recimo, još nismo uspjeli je da dobijemo Dača na telefon, iz prve.
Usudićemo se da narednih pet godina povećamo izvoz softvera i prihodujemo 100% od stranih klijenata. Zapravo ne, ne 100%, makar 5% ostavićemo za naše prve i najlojalnije domaće klijente. Makar za sad, sve snage su usmjerene ka tome.
Usudićemo se da testiramo četvorodnevno radno vrijeme. Mogućnost remote rada je, u skladu s novonastalom situacijom, upravo na testu. Guraćemo i nastavak projekta stambenog obezbjeđenja zaposlenih. Za slučaj da nismo dovoljno brujali o tome po postovima, napravili smo 18 stanova, ne zamjerite, ali o tome i treba da brujimo. Iz petnih žila se trudimo da poboljšamo kvalitet života svih pojedinaca, da svima damo prostora za izraz. I neizmjerno smo zahvalni na postignutom. Prije svega članovima tima, sadašnjim i svim onim koji su bili sa nama tokom svih ovih godina, a koje ćemo uvijek zvati Bildovcima.
Neka nam je srećno ovih 10 godina, živjeli mi!
