Sve o video produkciji kroz jedno popodne u prirodi
Lišće se pokreće tako specifično na povjetarcu, da vi ne znate da l’ je brzo, da l’ je meko, da l’ bešumno, ili je sav ovaj divni prostor ispunjen samo time. Vi ne znate, jer su davno minuli oni dani kad vam je pokret lišća bio blizak i imao šapat u kojem je vaša glava najviše sanjala. Sada vam je to “nekako” prijatno, ali i daleko, lišće nema više snagu da savlada buku koja živi “unutra”. Kroz lišće vidite nebo, koje ima toliko kompleksnu nijansu, da niste sigurni da li je to uopšte ono što se, pojednostavljivanja i kroćenja percepcije radi, naziva bojom. Niste sigurni, jer vam je mozak poslednjih godina više gledao nebo plavu boju, nego nebo. Pomišljate kako nemate vremena da opišete lišće, nemate vremena ni da čitate opise lišća; da imate vremena za to, čitali biste više knjiga, pisali poeziju, zastajali na ulici kada vidite kako plastičnu kesu, zamotanu za granu drveta, puni vjetar u ritmu udara sa obližnjeg gradilišta… Pomišljate i to da ste otišli predaleko. Rez.
Shvatate da vam to što vidite prija, ili, da bi makar trebalo da vam prija. U čast toga, i u čast sjećanja na svoje djetinjstvo, kad ste bili posmatrač isto toliko koliko i dio svega što posmatrate, sjetite se kako je izgledalo i zvučalo sve prije no vam se život oteo kontroli, prije no su vam posao, problemi i navike uzeli sve momente iskrene opuštenosti i radosti. Sjetite se kako ste kod djeda na selu ležali ispod kruške, ispod breze, satima; kako ste posmatrali mrava koji nosi “plijen”, triput veći od sebe, i radili ste to sa toliko razumijevanja i pažnje, sa tolikom nježnošću i otuđenošću, istovremeno (kakvu samo priroda ima), da možete slobodno reći da ste taj mrav i vi bili dio jednog idealnog trenutka, jedne fantastično orkestrirane scene. Karate treninga, igranja žmurke, večeri plesa – vi se svega sjećate, jer ste tada u potpunosti bili tamo. Drago vam je što ste se toga sjetili, što ste prizvali osjećaj, ali misli su već nezadovoljne, one opet prave rez, i ne daju vam da čujete i vidite ono što je sada i što je tu.
Odlučujete da snimite taj divan prizor, da napravite video zapis i podijelite vaše iskustvo sa svim prijateljima na društvenim mrežama. Palite 16-megapikselnu kameru telefona i snimate lišće na povjetarcu, samo lišće na povjetarcu, i ništa više. Pazite da uklopite što bolju kompoziciju lišća i komada neba, i još više primjećujete zvukove koji ulaze u kadar. U sekundi vam porastu standardi, i nećete da prestanete da snimate dok ne čujete malo jači, istaknutiji cvrkut ptica, pomišljajući da će to sigurno dati intezivniji smisao prizoru. Lišće, nebo, šum, cvrkut, kako je to lijepo; ali to je samo lišće, nebo, cvrkut i šum!
Dok ponavljate u sebi riječi opisa onoga što vidite kroz kameru, vaš um pravi rez na sledeću bojazan – niko, ali baš niko, od vaših prijatelja neće htjeti da gleda ovo dosadno lišće. Možda će htjeti da vide da ste vi opušteni i sa pivom u ruci na kraju kadra; ili da grabljivica napada zebicu u granju; ili da šumski jeti skoči sa grane na granu i vikne: ”Ura!”, ali ovako… Ovako će upaliti video i razočaraće se. Dok vam kroz glavu prolaze i ove poslednje misli, vaš kadar gubi sjaj, zvuke koji ulaze u njega više ne čujete, a sve što se pohranili u vašu epsku kompoziciju, sad vam se čini užasno dosadno. Blijedo. Već viđeno. Eh, kakav neuspjeli pokušaj da podijelite doživljaj. Da podijelite doživljaj? I ovo zadnje vam se učini odnekud poznato, izlizano… Osjetite se kao lopov, jer ste u sebi izgovorili riječi slogana jedne ovdašnje firme. A jeste li vi zapravo lopov, ako je ove riječi neka firma već prisvojila, zauzdala, ukrala od opisa vašeg utiska? Opet je mozak otišao dalje nego što ste planirali. Opet se mora u montaži napraviti rez.
Odlučujete da prestanete da snimate i da nikad ne podijelite ovaj video na društvenim mrežama. Možda ćete ga i izbrisati iz telefona jer znate da ga nećete stići opet pogledati. On, vama, zapravo, već ništa više ne znači, i to vam je pomalo čudno, jer, evo, baš do maloprije ste vjerovali da je to nešto najljepše što ste u dugi niz godina vidjeli! Vraćate se onom najopštijem mjestu koje glasi: ljepota je u oku posmatrača! Ljutite se na sebe što ste se toga sjetili. Ništa, vraćate se pogledu u vaše lišće, i samo vaše nebo. Možda ćete nekada, ako se stvarno i duboko zagledate, moći da snimite video po sjećanju na ovaj trenutak! Da dođete na isto mjesto i snimite isto ovo lišće (jer šum vjetra u lišću breze nije šum u lišću lipe, ni obrnuto – ne, nikako!). Za autentično oživljavanje sjećanja potrebno je baš ovo lišće, i identično doba godine, inače, čemu sve? Poput sovjetskih velikana kinematografije, vaša ekipa i vi biste čekali danima na pravi intezitet vjetra, producenti bi grizli nokte, ali vi ne biste ni najmanje marili, čekajući strpljivo prirodu i pravi dah prepoznatljivog, davno izgubljenog osjećaja. Pa čak i tada to ne bi bio taj isti trenutak – misli vam se pretope na pogrbljenog profesora filozofije i riječi koje je izgovarao otegnuto: ”Ne možeš dva puta ući u istu rijeku. U protoku vremena, izgubljena prilika, izgubljena je zauvijek.” Kako ste nekad voljeli filozofiju…
Zamišljate se. Ali, mozak vam traži promjenu slike. Nije navikao na dugi kadar. Provjeravate Facebook, Gmail, tražite u mislima mjesto gdje biste radije bili. Na kraju, kažete sebi – biće prilike, biće i trenutaka, još mnogo u mom životu; nije ovo jedini prizor vrijedan opisa! Tako je. Od sada, pa nadalje, snimite sve za čim vam srce žudi! Ne odustajte. Dobar video zapis ne čini tehnika, nego trenutak! Trenutak svijetla, istine i nadahnuća! I, naravno, trenutak prisustva cijelog vašeg bića. Ako, ipak, odustanete, dobro je i to znati: da uvijek postoje oni koji će sa velikom vjerom oživjeti vaše zaboravljene osjećaje i daleka sjećanja.
S vjerom u velike trenutke,
Vaša Kreativna Video Produkcija
