Bilo je to neke godine, ne sjećam se tačno koje. Znam samo da je bio neki “prelaz”, kako smo ga nazivali u to doba. Kiše su polako jenjavale, sunce preuzimalo primat, a u vazduhu se osjećao neki nemir. Znali smo da se nešto dešava, iako ničega nije bilo na vidiku. Neka nelagoda je treperila i pozivala na oprez. Danima smo osluškivali. Neki “odozgo” su nešto pričali. Oni “odozdo”, logično, slušali. Govorilo se o nevidljivom neprijatelju. Komšije su govorile o ratu. Mi smo se skupili i, u skladu sa situacijom, brzo organizovali, bez riječi. Onda… Čekanje.
Na prvi znak krize te duge godine (ispostaviće se da je duga i bolna) sklopljen je pakt. I oni iskusniji i oni sa malo staža su shvatili da nema druge i da u jednoj takvoj užasnoj situaciji moramo biti zajedno. U vremenima krize iz čovjeka, valjda, izađe ono što dugo potiskuje i na šta ne obraća pažnju – empatija, briga za drugoga i volja da se ide u pobjede. Jer, poraz jeste opcija. Ali, poprilično glupa, zar ne.
Prećutno smo tog “prelaza” prevazišli razlike, postavili osnove, strategiju i čekali trenutak. Znali smo da do njega mora doći i da ćemo biti primorani da pribjegnemo radikalnim mjerama. Niko nije želio u rat. Prošle su godine od kada smo držali puške u rukama. Ali, rat je došao nama.
Kao sa svakim “prelazom” i tog dana je bilo promjenljivo, tmurno. Sunce se krilo iza oblaka, ali takva vrsta svjetlosti nam je išla na ruku. Bar sam ja tako mislio. Krenuli smo laganim korakom iz svoje baze. Svi kao jedan. Ali, odmah iza ugla, sa jedne pravine: BAM!
- _motorbreath je pao. _motorbreath je pao!
Tim je ostao bez najslabije karike. Neki su potajno razmišljali da je možda i bolje. Bolje da ne idu u boj sa takvom vrstom tereta. _motorbreath je bio “zelen”, novajlija, gušter. Primljen je u bratstvo opakih i iskusnih boraca, ali nije izdržao. Uprkos njegovoj želji da se dokaže. Ono što je smrt prvopalog donijela bila je određena doza inata i osvete. Vladimir Ilič Uljanov je čekao na istom mjestu gdje je krajičkom oka vidio svog saborca u ležećem, nepomičnom položaju. Mirnoj ruci starog kova nije trebalo dugo. BAM! Prvi protivnik je doživio sudbinu _motorbreath-a. Ulozi su ponovo jednaki.
U tom momentu donešena je taktička odluka. Jedna ekipa će ići na lijevi bok da pokuša i odsiječe neprijatelja. Druga će pokušati po sredini ili “mid-u” kako smo to nazivali tada.
Inače, nas su u tom trenutku nazivali teroristima. Mi smo njih zvali: protiv-teroristi. Više iz cinizma. Za nas su oni bili samo neki likovi, avatari, koje želimo da pregazimo. A ako to zvuči brutalno, potrebno je znati da su oni nama mislili još gore. Ovo je bila borba na nož – bukvalno i borba matematike, sa mnogo audio-komponenata. A, samo jedan će na kraju izaći kao pobjednik i pobrati “zvijezde”, dobiti unaprijeđnja, rank-ove itd.
Ekipa – lijevo je laganim korakom zašla iza ugla i osluškivala pokrete protivnika. Iako su bili na otvorenom, imali su nekoliko pozicija za zaklon ukoliko ovi pokušaju iznenadni napad. Upravo to se i dogodilo. Meci na sve strane. Na našu sreću, uspjeli su da se zaštite na vrijeme. Zatim je na scenu stupio adut. Naša udarna snaga.
- Ne izlazite i čekajte moj znak. – rekao je Ranbo.
- Ali, možda treba da im “uletimo” kad se ne nadaju – odgovorio je Rendom.
Phacelift je, u kladu sa svojom životnom mantrom, bio strpljiv i čekao konačnu odluku. Odlučili su se za prvu opciju.
Čim je paljba sa druge strane stala, Ranbo je promolio svoj AK47 i pokosio jednog. Kombinacija adrenalina i ključale krvi stvorila je hibridnu verziju plana A i B, pa su svi napustili svoje pozicije i udarili po obaraču. Krenule su i bombe… Polu-slijepi od “fleševa” Rendom i Phacelift uspjeli su da eliminišu još dvojicu. Ali, treći je dokopao Rendoma i povukao se. Visoka cijena je plaćena, ali je lijevi bok bio čist. Valjda na to misle kad kažu “sve u rok službe”.
Na drugoj strani bojišta, Vladimir Ilič Uljanov je, kao i u civilnom životu, preuzeo palicu i organizovao svoj tim. Pod konac – kako su nekad govorili stari. Pakito14, Savopecki, Gin&Juice i Struks su se grupisali kroz napuštene objekte i čekali upute.
Plan je bio da se napravi trougao u koji bi neprijatelj upao. Zatim bi uslijedila kanonada sa svih strana. Ako to ne prođe, ideja je bila da se podijele u parove. A, ako i to ne bude uspjelo, jer je u ratu sve moguće, onda je bilo prosto: svak za sebe. Nakon dugog posta i neomirisane krvi, Vladimir Ilič Uljanov je naredio pokret. Ali, neprijatelj je bio spreman.
- Eto ih kroz apartmane, jedan na prozor, jedan na vrata. – urlao je Uljanov.
- Vidim jednog. – reče Gin&Juice i custom rađenim AWP-om obezglavi jednog protivnika.
- Spakito, šiftaj i ‘ajmo zajedno. – poruči Savopecki.
- Ja sam leđa. – nadovezao se Struks.
Nastao je potpuni metež. Neprijatelj je sipao sa balkona, straga… Struks je ranjen u slabinu i bedro, ali njegova predanost je bila jača od bola. Nekako se uspravio i posljednjim trzajem pred sudbinom dvojice saboraca prije njega, “ovjerio” još jednog i časno se oprostio od družine. Nedaleko ispred, Savopecki je probijao front i razmjenjivao paljbu, dok je Pakito14 preko njegovog ramena čekao svoju priliku da namakne svoj prvi “kill”.
- Pogodio sam ga, ali neće da pa’ne, ***** mu.
- I ja ga do’vatih… Šta je ovo… Polako. – odgovori Pakito14 Savopeckom.
Baš kao i na lijevom boku, koji su Ranbo i Phacelift probili i krenuli da se sastanu sa ostalima, Pakito14 i Savopecki nijesu imali strpljenja i željeli su da što prije stave tačku na ovaj boj. Donekle su doprinijeli, okrznuli neprijatelja, ali ih je protivnički snajper preduhitrio i njihova epizoda se završila nadomak pobjede na koju je sve mirisalo.
Oslabljeni, ali ne i demotivisani, Ranbo, Phacelift, Vladimir Ilič Uljanov i Gin&Juice napravili su obruč oko neprijatelja i satjerali ih u ćošak. Ipak, oni su bili brojniji. Sa dvije strane su im prišli i konačni push se desio na otvorenoj površini koju smo pamtili pod jednostavnim nazivom – A.
- Upadamo. 3, 2, 1… – dade Ranbo znak Phacelift-u.
- Roger that. – odgovori on.
BA-DUM-TŠ! Dvojica protivnika, oni koji su došli glave Pakitu14 i Savopeckom, padoše. I, taman kad je tračak nade u pobjedu bio u njihovim mislima… KLIK! – Phacelift nije ni stigao da pogleda neprijatelja u oči. Ranbo se brzo pregrupisao i iz uskog šteka gledao kako njegov saborac napušta boj.
U tom momentu, sve je bilo kao na početku. Njih je bilo koliko i nas. Oni su izgubili koliko i mi. Vjerovatno su osjećali istu srdžbu, bijes i odlučnost da izguraju do kraja.
Ali, tada se desilo nešto na šta niko nije mogao računati, niti uticati.
Na samom početku krize naša družina je brojala više ljudi. Neki su otpisani na startu, neki su se pojavljivali povremeno. A sada, kada nam je bilo najpotrebnije, dobili smo kakvo-takvo pojačanje.
Hamster Rhino je u posljednji čas shvatio da mu je važnije da bude uz saborce, nego da se bavi prodajom raznih stvari strancima (što je radio prije krize, a tokom – tek). Sa svojom prepoznatljivom družbenicom, koju smo znali kao “krmača” pojavio se u bazi. Na nekoj vrsti kompasa prepoznao je položaje svojih i udario na put, otežan i usporen rogobatnom “krmačom”.
Dok su trojica naših najjačih igrali šahovsku partiju, kod Hamster Rhino-a kalkulisanja nije bilo. Da li zbog griže savjesti ili jednostavno vruće glave, samo se pojavio niotkuda tamo gdje neprijatelj vreba! Niko u tom momentu nije razumio šta se događa. Niko nije mogao ni zamisliti tako nesmotren potez u tom odsudnom trenutku. Ali, poslužio je kao svojevrsna diverzija i dao vremena ostalima da zauzmu bolje pozicije. Hamster Rhino je nanio nešto štete nemezisu. Hici iz “krmače” su cijepali drvene oplate po sajtu i crtali razne oblike po zidovima… Zatim je pao na licu mjesta.
Takoreći – prodao je još nešto. Sve svoje health-e za viši cilj.
Ranbo, Vladimir IIič Uljanov i Gin&Juice su iskoristili šok i nagrnuli svom snagom. Uljanov je preuzeo žrtvu i izmamio protivnika na sredinu. Jednom je došao glave sa ono malo hitaca koliko je ostalo u njegovom Deagle-u.
- Momci, ja ću da ih namamim, a vi ih zaspite. Nemam više health-a, nemam šta čekati…
To su bile Uljanovove, ispostaviće se, posljednje riječi.
I sve naše nade spale su na našeg Ahila, našeg Vilijama Valasa – Ranba i dalekometnog uxtreme-a – Gin&Juice-a.
Neprijatelj je, okuražen eliminacijom Uljanova, u tom momentu preuzeo ulogu agresora i naše natjerao na povlačenje. Gin&Juice je pokušao da kroz tanani prolaz riješi muke jednog, ali milimetri nijesu bili na njegovoj strani. Zauzvrat, sudbina mu je podijelila loš špil i nastradao je od istog onog oruđa kojim je sijao strah tokom cijele svoje karijere.
Sada je račun postao prost. Nema više matematike. Nema više rokada. 1:2. Ranbo protiv dvojice najjačih. Onih koji su redom skinuli skalp svim njegovim saborcima – od onih koji svakako nijesu imali šanse, pa do prekaljenih asova. Svi oni, izgleda nijesu bili dorasli zadatku. U njegovoj glavi tada se nametnulo pitanje – da li je on taj… Da li će se sati i dani i godine prolivenog znoja i zaboravljenih drugova zbog treninga konačno isplatiti. Da li će postati heroj koji su svi očekivali da će biti. Da li će postati Lebron Džejms ili Darko Miličić…
- Ok. Idemo. – rekao je, kuražeći sebe.
Znao je da pokvarenjaci poput naših tadašnjih protivnika vole svoje health-e i da su više za opciju čekanja, prije negoli za direktnu konfrontaciju, osim ako ne moraju. Za to su postojale svega nekolike lokacije.
Iskusno je provjerio da li na terasi i ispod nje ima nekoga. Niko! Onda je znao. Pit! Prišunjao se nečujno. Dok je neprijatelj gledao kroz scope i tražio ga u daljini, Ranbo mu je prošao iza leđa, dozvolio mu da ga čuje, da zna da je tu i da je bespomoćan. Sa smiješkom u uglu usana izvadio je nož i u njega unio svu nervozu koju je osjećao još od starta.
- Još jedan. – uhvatio je dubok uzdah i pažljivo krenuo u konačni okršaj.
Tokom bilo kakvog sukoba ne treba zaboraviti bitnu stvar. Koliko god ne voljeli ili omalovažavali onoga na drugoj strani – neophodno je svakog sekunda znati da on ima iste ili možda i bolje sposobnosti, prolazi isti dril i spreman je na sve.
Ranbo je toga bio svjestan i sa tim pristupom krenuo je da traži svoj plijen. Tada se u njemu probudio instinkt lovca. Sve do tada je bilo podložno nepoznatim ravnima, činiocima, raznim faktorima. Ali, sada je bio u svom elementu. Bez uticaja sa strane, radi ono za šta je i dizajniran u ovom svijetu.
30-ak sekundi kasnije čuo je korake. Opasnost je blizu. Prišao je do sajta gdje je preostali protiv-terorista morao biti i njušio je njegov strah. Napravio je diverziju, bacio bombu na jednu stranu i sačekao. Protivnik se upecao. On je prošao kroz nešto što liči na religijski objekat, sa kontra-strane, a zatim se čulo samo – PAF!
Ranbo je bio alijas. Drugi čovjek. Onaj koji voli društvo, iako to nikada nije priznao. Sjećao se svih koji su u kriznim i teškim momentima bili tu sa njim: _motorbreath, Rendom, Pakito14, Savopecki, Phacelift, Hamster Rhino, Vladimir Ilič Uljanov, Gin&Juice…
Bilo je tu i drugih koji su pravili razliku, ali ovog puta nijesu mogli da mu pomognu. Ponajbolji od svih nas, bolji čak i od njega, odlučio je da postane “freelancer”, iako mi nijesmo znali šta to znači. Onaj kojeg smo od milošte zvali “gazda”, najavljivao je svoj dolazak, ali je uvijek na kraju ispalio.
Sve to prolazilo je kroz glavu posljednjem bastionu slobode u koju smo vjerovali. Ranbo, onaj koji je uvijek čuvao leđa drugima, stajao je sam, bez iđe ikoga. Vid mu je bio pomućen. Emocije su postale ravna linija. Bio je u praznom hodu. Na ler.
Pogledao je u nebo i u ono sunce koje se pomaljalo iza oblaka, za koje je _motorbreath mislio da će im biti saveznik (pa je pao za sekund i po). Zatim je spustio glavu, pogledao svoj AK47. Pogledao oko sebe. Vidio je krv na sve strane.
Ali… Bio je živ.
Na ekranu je pisalo: “12 health-a” i Terrorists win”. Sve je pratila neka šablonska muzika.
Odjednom je čuo glasove. Čestitali su mu svi. Svi oni koji bi trebalo da nijesu sa njim.
Onda se sjetio…
- Discord, jb*… Kakav je ovaj Inferno. ‘ajmo Assault sljedeću.
- Bra’o Bole. Kako si ih prosuo, kao male majmune. – reče Vladimir Ilič Uljanov.
- Idemoooooo stara… – vikao je Savopecki.
- Momci, ovo mora bolje. – reče Struks.
- A, što je ovooo… – opet se zapitao Pakito14.
- E, bez majke. – sarkastično prokomentarisa Gin&Juice.
- Ima li ko za pušku? – mirno upita Rendom
- Odo’. Sad ću doć’. – javi se Phacelift.
Hamster Rhino ne reče ništa jer su mu supruga i dijete zaspali. _motorbreath nije imao mikrofon, ali napisa:
- URAAAAAAAAAAAAAAAAAAA
